Osobna priča gospođe Leijen i njezine obitelji
Dana 5. svibnja 2026. ponovno sam posjetila kamp Baldarin, nakon gotovo pedeset godina. Na recepciji kampa vaši su me djelatnici upoznali s obilježavanjem 60. obljetnice kampa i pitali bih li željela podijeliti vlastite uspomene i fotografije. I evo ih.
Trenutačno putujem duž jadranske obale, ponovno posjećujući mjesta i otoke koje je moja majka nekoć opisivala u svojem dnevniku – uključujući i naš boravak u Baldarinu u ljeto 1979.
Ovako je to nezaboravno ljeto izgledalo očima vaših gostiju.
Subota, 14. srpnja
Danas je vrijeme bilo prekrasno. Cijeli smo dan uživali u moru, vjetru i suncu. Navečer smo Siem i ja krenuli potražiti trgovinu u blizini. U samom kampu postojala je mala trgovina, ali cijene su bile nevjerojatno visoke. Ubrzo smo otkrili da u blizini nema nijedne druge trgovine. Najbliža se nalazila u Osoru, udaljenom 15 kilometara.
Nedjelja, 15. srpnja
Dan je protekao u surfanju, plivanju, jedrenju i jednostavnom uživanju u opuštenim trenucima. Navečer smo pješice otišli do jedine gostionice u okolici, smještene odmah izvan kampa. Bila je potpuno puna. Konobar se jedva snalazio s tolikom gužvom, postajao je sve nervozniji i neprestano mu je nešto ispadalo iz ruku.
Ponedjeljak, 16. srpnja
Danas je bilo djelomično oblačno – idealno vrijeme za vožnju biciklom. Rano ujutro, oko osam sati, Siem i Agnes krenuli su biciklima prema Osoru kako bi promijenili novac i kupili namirnice.
Najprije su pretražili cijeli Osor u potrazi za bankom, da bi naposljetku saznali kako moraju nastaviti do Nerezina. Ondje su im rekli da ne mogu unovčiti euročekove pa su ih uputili dalje, prema Svetom Jakovu. Nakon još jedne naporne vožnje po vrućini i strmim uzbrdicama, naposljetku su ih uputili u Mali Lošinj.
Samo putovanje pretvorilo se u pustolovinu. Vojnici stacionirani u blizini Malog Lošinja promatrali su bicikliste kao da su stigli s drugog planeta.
U banci je Siem, međutim, saznao da ne može dobiti novac jer nije imao potrebnu osobnu iskaznicu. Nakon beskrajnih rasprava, čekanja, nesporazuma i nekoliko neuspjelih pokušaja da stupe u kontakt s kampom, složenim nizom telefonskih poziva banka je napokon uspjela uspostaviti vezu s Puntom Križa, preko telefonskih centrala, različitih mjesta i voki-tokija.
Više od pola sata poslije Siem je napokon dobio novac.
U međuvremenu smo Agnes i ja počastile same sebe ukusnim sladoledom. To smo zaista zaslužile.
Budući da te večeri u kampu nije bilo struje, nad Baldarinom se rano spustila tišina. Tek što smo legli, mir su odjednom prekinuli glasovi. Izbio je manji požar. U tako suhom okruženju, među borovima i šatorima postavljenima tik jedni uz druge, strah se odmah proširio. Srećom, požar je brzo ugašen vatrogasnim aparatima. Zapalila se plinska svjetiljka.
Subota, 21. srpnja
ONaši jugoslavenski susjedi često su veslali do male pješčane plaže skrivene iza uvale – što je u tadašnjoj Jugoslaviji bilo prilično neobično. Danas smo odlučili i sami posjetiti tu plažu.
Rob je otišao na jedrenje na dasci, Siem i ja jedrili smo na Laseru, Bas je plovio svojim gumenim čamcem, a djevojke su plivale. Usput je Carlu opekla meduza pa se brzo popela na Laser.
Kad smo stigli do uvale, osjećali smo se kao da smo u raju. Surfali smo, jedrili, veslali, plivali, igrali bejzbol, vježbali stoj na rukama i uživali u svim mogućim aktivnostima na otvorenom. Nakon nekoliko prekrasnih sati vratili smo se u kamp gladni i sretni.
Nedjelja, 22. srpnja
Već nekoliko dana imamo lijepu naviku: čim se ujutro probudimo, odmah odlazimo na kupanje. More nam se isprva čini hladnim, ali taj osjećaj brzo nestane. Nakon toga tuširanje dođe kao pravo osvježenje.
Četvrtak, 26. srpnja
Još jedan prekrasan dan. Sutra će biti točno dva tjedna otkako smo stigli u kamp. Tijekom cijelog tog razdoblja imali smo samo jednu noć s grmljavinskim nevremenom i dva oblačna jutra – a sve ostalo bilo je ispunjeno neprekidnim suncem.
Danas je u hladu pokraj automobila tiho svirala glazba dok sam sjedila, čitala i dopunjavala dnevnik.
Poslijepodne su Siem i Agnes zaplovili prema Velom Lošinju. U početku je vjetar bio povoljan, no ubrzo je potpuno utihnuo. Otprilike kilometar od obale našli su se na pučini, bez imalo vjetra. Nakon što su neko vrijeme plutali, napokon ih je primijetio čamac koji je prolazio u blizini i uočio njihove očajničke znakove. Agnes se ukrcala na čamac, dok je Siem ostao na Laseru kako bi ga održavao stabilnim.
Agnes su ponudili limunadu, a Siemu pivo. Čamac ih je odvukao natrag prema Punti Križa. Otvarač za boce i boca piva bili su privezani za uže i vučeni iza čamca kako bi Siem mogao dohvatiti svoje pivo tijekom tegljenja.
Spašavanje je stajalo 100 dinara – iznos koji smo još iste večeri rado platili u pansionu u Punti Križa.
Subota, 28. srpnja
Rano ujutro, našeg posljednjeg punog dana odmora, svi smo zajedno preplivali uvalu – 800 metara. Za sobom smo vukli mali gumeni čamac. Ubrzo se Bas popeo u njega jer mu se više nije dalo plivati. Za prelazak uvale trebalo nam je otprilike sat vremena.
Navečer smo uživali u toplom obroku i ukusnim delicijama iz trgovine, slaveći našu posljednju noć u Punti Križa.
Nedjelja, 29. srpnja
Odlazimo.
S dozom sjete oprostili smo se od najljepšeg mjesta.
Ovdje su ljudi bili zdravi. Pjevali su, vozili bicikle, odmarali se, igrali, surfali, jedrili, smijali se i razgovarali – ukratko, uistinu su uživali u životu.
