Dolazak u Puntu Križu
U Puntu Križu sam stigla 1970. godine. Selo je bilo staro, u njemu je živjelo mnogo starijih ljudi, uvijek spremnih pomoći. Kamp je bio mali komad zemlje, a njime je upravljao jedan Nijemac. Te je godine 15. kolovoza u kampu bilo manje od 50 gostiju. Osobu koja mi je rekla za ovo mjesto neki su gosti otjerali gađajući je kamenjem. Nas su dočekali raširenih ruku.
Tada sam otkrila nudizam i bila oduševljena. Govorila sam njemački i uspjela sam se uklopiti. Svi gosti bili su Nijemci, osim jednog para iz Belgije. Uska staza vodila je za nekoliko minuta do Lučice... male uvale sa suhozidima koji su se protezali sve do mora. Ne sjećam se nekih dugih plivanja... dijelom zato što sam bila pomalo alergična na morsku vodu. S vremenom sam se naviknula. Nijemac koji je upravljao kampom zvao se Pieper i pokušao me otrovati lijekom protiv zubobolje. Spavala sam dva dana, sve dok nisam otišla zubaru u Malom Lošinju, koji mi je izvadio zub i spasio godišnji odmor.
Imam nekoliko rijetkih fotografija Lučice jer su fotoaparati bili zabranjeni zbog straha od fotografiranja golih ljudi.
Početak cjeloživotne povezanosti
Vratila sam se u Puntu 1971. godine. Trgovine? Ujutro kruh i nekoliko rajčica. Trgovinu, zapravo policu od dasaka, vodio je Mario, na kojeg se u selu gledalo s negodovanjem jer je radio „s golima“.
Nekoliko godina nismo dolazili. Dugo sam bila bolesna. Vratila sam se 1976. godine. Pieper je nestao. Navodno je bio u zatvoru, a potom protjeran iz sela.
Kampom je upravljala Jadranka. Kamp se prostirao na istom području, ali je od ovčje staze do Lučice bila probijena cesta. Protezala se uz uvalu, kao i danas, i završavala kod ruševina kuće (danas je ondje restoran). Ispred ruševine nalazio se veliki kamen usred mora. Raj.
Tijekom godina promijenili smo tri kamp-prikolice... sve dok nismo došli do one koju imamo danas. Uvijek smo bili poput svjetionika za sve nove ljude koji bi stigli i trebali savjet. Voditelji kampa mijenjali su se, ali Valnea je ostala svjetionik za sve, pomažući i onda kada se činilo da je nemoguće.
Jednostavni dani i trajna prijateljstva
Izgrađen je mali supermarket... s nekoliko, ali najnužnijih stvari. Od tada smo dolazili dva puta tijekom ljeta – tjedan dana u lipnju i duže u kolovozu. U lipnju sam dovodila svoje nećakinje, koje su izgledale kao da su rođene „nudistice“. Nisu svi voljeli nudiste i tijekom ljeta vodile su se rasprave... o „moralu“. Ja bih rekla da sam se „gola“ osjećala bolje nego odjevena.
Sjećam se večeri kada sam razgovarala na francuskom, pa na njemačkom... s prijateljima koji su s vremenom postali poput braće i sestara.
Kamp okružen prirodom
Najveća snaga kampa bile su životinje i biljke. Desetljećima su ondje živjeli jeleni s golemim rogovima, divlje svinje, mali glodavci... beskrajan broj ptica i kukaca. Danas je, zbog naše sigurnosti, područje ograđeno i tek povremeno možemo vidjeti nekog jelena.
Što vam još nisam ispričala o Punti? Mnogo toga... ali sjećanja se u našim glavama natječu jedno s drugim, a svatko ima svoja. Svatko će stvoriti vlastita.
Nisam vam ispričala ni o vremenu kada je ovdje bilo malo vode i kada nije uvijek stizala. Danas, zahvaljujući europskim sredstvima, vode ima toliko da zadovoljava potrebe tisuća posjetitelja.
Priče, pustolovine i sjećanja
Najšokantnija pustolovina? Dogodila se jednom mom prijatelju. Gumenjak u kojem su bili njegova supruga i prijatelj, uhvaćen u magli kod Orude, pogriješio je smjer i umjesto da se vrati prema Punti, zaputio se prema Pagu. Ondje je susreo dupine, ali ih je, pod utjecajem svog prijatelja, zamijenio za morske pse.
Prestravljen, stigao je na Pag i upoznao čovjeka koji ih je ugostio i koji ga je sljedećeg dana vratio u Puntu. Nakon dva dana spakirao je stvari i otišao, da se više nikada ne vrati. Ako idete na more, idite s poštovanjem! Mnogi prijatelji bili su dio našeg života, ali sada nas mnogi napuštaju. Sjećanje je lijepo i dirljivo, ali nije dovoljno. Trebao bi nam čarobni štapić da se vratimo u mladost, u ono vrijeme koje se činilo bezbrižnim, čak i kada smo imali toliko toga.